Eddie zvan orao

Film EDDIE ZVAN ORAO inspiriran stvarnom pričom pozitivna je priča o Michaelu Eddieju Edwardsu (Taron Egerton), hrabrom britanskom skijaškom skakaču koji nikad nije izgubio vjeru u sebe, čak i kad ga je cijela nacija otpisala. Pomoću karizmatičnog i buntovnog trenera (Hugh Jackman), Eddie će osvojiti srca svih gledatelja Zimskih olimpijskih igara u Calgaryju 1988. U glavnoj ulozi je Taron Egerton kao Eddie, simpatični i nevjerojatni junak koji se nikad ne predaje.  
Eddiejeva priča nadahnjuje. Mada nikad nije bio nadaren za sport, od najranije dobi posvetio se jednom cilju: postati Olimpijac. Probao je sve moguće sportove, da bi se na kraju odlučio za skijaški spust. Zamalo nije ušao u britanski tim za Zimske olimpijske igre 1984., a zatim se prebacio na skijaške skokove.
Bilo je nekoliko problema: Britanija nikad nije imala predstavnika među skakačima na Zimskim olimpijskim igrama. Eddie osim toga nikad nije skakao. Bio je teži od većine skakača, nije imao sponzora, a i vid mu je bio loš pa je morao skakati s naočalama koje su se maglile, što je jako opasno.
Ipak, prevladao je nepokoriv sportski duh i nekako je nabavio i posudio opremu, pa je 1987. bio jedini britanski kandidat za Svjetsko prvenstvo 1987. i 55. mjesto bilo je dovoljno da se kvalificira za Zimske olimpijske igre u Kanadi.  
Calgary je tamo doslovno poletio. Bio je posljednji u oba skoka, 70 i 90 metara, ali mediji su ga obožavali i ubrzo dobiva nadimak Orao. Postao je prava zvijezda, pa je bilo samo pitanje vremena kada će nastati i film o ovom neočekivanom junaku.  
 
ORAO JE POLETIO

Trebalo je skoro 30 godina. Jedne noći krajem 2014. Matthew Vaughn – redatelj filmova Kingsman: The Secret Service, X-Men: First Class i Layer Cake – sjeo je pogledati film u krugu obitelji. Film se zvao Cool Runnings, a bila je to poznata komedija o jamajčanskom bob timu koji je uspio nastupiti na Zimskim olimpijskim igrama 1988. u Calgaryju.
„Klinci su uživali, pa sam se upitao zašto nema više takvih filmova. Želio sam film koji mogu pogledati i osjećati se nadahnuto i film koji mogu pokazati djeci.“
Vaughn se sjetio Orla. Petnaest godina ranije Vaughn i Guy Ritchie dobili su scenarij za film Eddie zvan Orao i tada projekt nije uspio, ali nije ga zaboravio. „Pomislio sam kako je simpatičan i vrijedan snimanja. Brojni ljudi su ga otkupili, no ništa nije snimljeno, pa sam mu ušao u trag i rekao da ga želim kupiti i tri mjeseca kasnije počeli smo snimati.“
Vaughn je brzo okupio ekipu i postavu. Odmah je znao da ne želi biti redatelj, pa se okrenuo starom prijatelju Dexteru Fletcheru. Fletcher je bio zvijezda prvog filma koji je producirao Lock, Stock And Two Smoking Barrels, a Fletcherov redateljski prvijenac Wild Bill zapeo je Vaughnu za oko.
Kad ga je Vaughn kontaktirao, Fletcher je bio više nego spreman. „Bila je to odlična prilika za suradnju s Matthewom kao producentom, a priča je izuzetno zanimljiva.”
Fletcher i Vaughn su htjeli da pozornost ostane na Eddiejevoj želji za slavom. „Priča se vrti oko toga kada se on našao tamo i što je postigao,“ kaže Fletcher.
Edwards je sve radio sam. Većinom je odbijen od profesionalaca iz tog sporta i odlučio je da će radije trenirati sam nego imat i bezbroj trenera. Za film je ipak stvoren lik trenera koji će pratiti Eddija na putu prema uspjehu. „Htjeli smo nekoga s kime se možemo poistovjetiti, sudionika u tom putovanju koji bismo mogli biti,“ komentira Fletcher. „Naš stav prema Eddieju bio bi da je lud, ali nas osvaja njegova inspiracija i entuzijazam.“
Bronson Peary, bivši skijaški skakač i teški pušač nevoljko se prima trenerskog posla. Trebala nam je zvijezda, a srećom Vaughn uživa poštovanje velikog broja vrhunskih glumaca, pa se uloge prihvatio Hugh Jackman.
„Nazvao sam Hugha i poslao mu scenarij,” prisjeća se Vaughn. „Sjetio ga se i rekao kako je skakao s krova kuće pretvarajući da je to skijaška skakaonica! Bio je oduševljen idejom. Nije nikad sudjelovao u nečemu sličnom.“
Jackman je bio veliki Eddijev obožavatelj. „Eddie je bio legenda koja utjelovljuje snagu duha. On je morao ići svojim putem, a izabrao je najluđi sport da u njemu uspije. I ja sam želio biti Olimpijac kao dijete, ali nema šanse da bih otišao tako daleko u tome.“
Jackmana je privukla i prilika da glumi Pearyja, izmišljenog lika, cinika koji je izbačen iz Olimpijskog tima na vrhu karijere. Eddie mu je potreban da riješi to sam sa sobom. „Eddiejeva odlučnost ga intrigira,” dodaje Jackman. „Eddie mu se sviđa, on je lud, ali može se s njim poistovjetiti. Obojica su autsajderi koje je svijet odbacio. Radi se o iskupljenju. Bronson će zahvaljujući Eddieju vratiti vjeru u sebe.”
Ključan odnos u Pearyjevom životu je s bivšim trenerom Warrenom Sharpom, koji ga je izbacio iz američkog tima. Sharp je ostao ključna figura u Pearyjevom životu. Odabir glumca bio je ključan: „To je trebao biti netko tko parira  Jackmanu,” kaže Fletcher. „Takav glumac je Christopher Walken. Bilo je briljantno gledati ga. On je jedinstven, moćan i dojmljiv i daje još više dimenzija Hughovom liku.“
Jackman je uživao raditi s legendom. „Iskreno, nije trebalo ni glumiti. U jednoj sceni scenarij kaže kako kum sporta ulazi u sobu i nastaje tajac. To se spontano i dogodilo. Pa to je Christopher Walken! On je najopušteniji lik kojeg možete upoznati. Sjajan je.“
Vaughn i Fletcher su našli Bronsona Pearyja i Warrena Sharpa. Ostalo je naći Orla.
 
LOV NA ORLA

Vaughn je vrlo brzo spoznao da mu je savršeni kandidat za ulogu pred nosom. Taman je završavao film Kingsman: The Secret Service u kojem je glumio Taron Egerton, mladi Velšanin kojem je to bila prva značajna uloga.
Egerton se nije bio ni rodio kad je Edwards letio nebom u Calgaryju, ali mladi glumac nije oklijevao ni sekunde. Nakon testa s Jackmanom Egertonu je i službeno ponuđena uloga.
U pripremi za ulogu Egerton je upoznao stvarnog Eddieja i to mu je pomoglo. „Eddie je vrlo razuman momak. Optimističan je i fokusiran. Eddieja krase osobine junaka.“
Egerton se transformirao za ulogu i nosio je naočale, malo se udebljao, uvježbao je cheltenhamski naglasak i pustio je slavne brkove.
Mladi glumac je naučio i skijati kako bi mogao replicirati poze potrebne za skijaške skokove, od položaja Inrun (prvi položaj tijela pri spustu) do položaja uzlijetanja i onog sljedećeg poznatog kao Telemark, koji skakaču omogućuje slijetanje. „Proveo sam oko petnaest sati učeći skijanje i bio sam jako nervozan. Teško je. Uviđate koliko je to opasno.“  
Nema sumnje u to su skijaški skokovi jako opasan sport. „Morate skakati svakodnevno od četvrte godine da biste se osjećali sigurno. Zato se Eddie stalno ozljeđivao,“ dodaje Edgerton. Jackman koji često izvodi vlastite vratolomije se našao jednako zatečen težinom skoka. Potreban je potpuni fokus i potpuna kontrola tijela samo da biste sigurno uzletjeli i sletjeli.“
„Imao sam scenu u kojoj sjedim navrh skakaonice i morao sam biti na sajli da se ne bih ubio ako bih pao,“ sjeća se Jackman. „Čak i s tim osjećao sam se prilično nesigurno i kad pomislim da je Eddie tamo sjeo na Olimpijskim igrama bez da je skoro ikad skočio, to je nešto što zahtijeva neopisivu hrabrost.“  
Vaughn je sažeo svoja razmišljanja: „Tko god da je izumio skijaške skokove nije normalan. Nema logičnog razloga za to.“
U filmu je trebalo prikazati trening i skokove.  Vaughn: „U filmu je oko trinaest skokova. To uvijek izgleda isto. Morali smo naći neke nove načine da to prikažemo, jer na platnu se ne vidi koliko je to visoko, dojam je smanjen napola.“ Dodatna teškoća bio je manjak snijega. „Snimali smo u proljeće i na kraju blage zime,” komentira Fletcher. „U jednoj sceni Taron se penje na sedamdesetmetarsku skakaonicu i gleda dole i nema snijega! Morali smo donijeti snijeg i pripremiti skakaonicu za snimanje.“
Korištena je i računalna tehnologija, jer smo morali dočarati brzinu i let, a isto je zahtijevalo izgradnju složenih platformi oko sedamdesetmetarske i devedesetmetarske skakaonice. „George i ja smo bili vrlo kreativni i našli smo načine da snimamo iz neobičnih kutova i da dočaramo koliko je sve to visoko i opasno,” dodaje Fletcher.
 
ORAO JE SLETIO

Nažalost danas nitko ne može ponoviti ono što je napravio Eddie. Standardi koje je potrebno zadovoljiti za kvalifikaciju za skijaške skokove odmah su postroženi od strane Međunarodnog olimpijskog odbora. Eddie se više nije uspio kvalificirati, mada je nosio olimpijsku vatru 2010. u Vancouveru. Film je zato vječni naklon onome što je postigao. „On je junak. Doslovce je riskirao život sa svakim skokom. Bio je silno hrabar. Divim mu se. Kod njega nije postojalo ne mogu”.
Film završava slavnim citatom Barona Pierrea de Coubertina, osnivača modernih Olimpijskih igara. „Najvažnija stvar kod Olimpijskih igara nije pobjeđivanje, već sudjelovanje. Bit nije u pobjedi, već u natjecanju.“ To sumira zašto su Vaughn i Fletcher željeli ispričati ovu priču i odati počast borbenom duhu neočekivanog junaka. Eddie zvan Orao možda nije osvojio medalju, ali njegov nastup je nadahnuće. Vaughn na kraju zaključuje: „Ovaj film pokazuje da koliko god velik bio problem, možete ga riješiti ako imate srca, odlučnosti i upornosti.“