Sy glumi Baaba Keita, koji je cijeli svoj život proveo u pariškoj četvrti Belleville, u kojoj njegova majka vlada poput kakve kraljice. Kao policajac, odbio je sve pogodnosti kako bi ostao tamo. Čak i njegovoj djevojci smeta što se ne miče s mjesta. Međutim, jednog mu dana iz Miamija dolazi prijatelj iz djetinjstva, Roland, kako bi ga upozorio na trgovinu drogom koja se odvija u njegovom susjedstvu. Roland ubrzo biva ubijen. Kako bi osvetio prijatelja, Baaba odlazi u Miami i tamo se udružuje s američkim policajcem Ricardom (Luis Guzman), kojem se nikako ne sviđa način na koji Baaba radi.
VIŠESvi putevi vode u Miami SVI PUTEVI VODE U MIAMI
KRATKI SAŽETAK
Baaba je policajac koji patrolira Bellevilleom, živopisnim multietničkim pariškim kvartom u kojem, na razočaranje svoje djevojke, živi cijeli svoj život. Pokušava ga nagovoriti da se zajedno presele, negdje daleko od Bellevillea … i daleko od njegove majke. Jedne noći Baabovog prijatelja iz djetinjstva Rolanda nasmrt upucaju ispred njegovih očiju. U nadi da će pronaći Rolandovog ubojicu, Baaba preuzme njegovu ulogu časnika za vezu francuskog konzulata u Miamiju.
Zajedno sa svojom nametljivom majkom koja je uvjerena da zna što je najbolje za njega, Baaba se preseli u Floridi i udruži snage s Ricardom, uvijek namrgođenim policajcem koji će ga upoznati s njemu nepoznatim svijetom. Eksplozivni dvojac dat će sve od sebe kako bi pronašli krivce…
RAZGOVOR S OMAROM SYJOM
Što Vas je privuklo ovom projektu?
Kao prvo, Rachid je osoba koja zna kako prenijeti svoj entuzijazam i zaraziti njime druge, a ja sam se oduvijek divio njegovom redateljskom opusu. Kao drugo, glumiti u akcijskom projektu gotovo kao da je rekreacijski užitak, pogotovo na ovom projektu koji se poigrava s načinom na koji se predstavljaju i doživljavaju američki policajci. Osim toga, bio je pravi izazov glumiti zajedno s američkim glumcem, s obzirom na moj loš engleski! (smijeh)
Tko je Baaba, čiju ulogu ste preuzeli?
On je klasični dečko iz Bellevillea, sa svim povezanim s time klišejima: Parižanin u srcu, vrlo povezan sa svojim susjedstvom, i osoba koja je zamalo „u braku“ s tamošnjom kineskom zajednicom. Meni je on nešto između Kineza i crnca. (smijeh) Iskren je, vjeran, odan svojim principima i moralima… Dosta je staromodan i zbog toga je simpatičan. Neće nikad ostaviti na cjedilu svoj kvart i majku.
Zašto se još uvijek drži majčinih skuta, da to tako kažemo?
Zato jer još uvijek nije do kraja odrastao. Ne zna kako se udaljiti dovoljno od svoje majke, a da zadrži njihov jedinstveni odnos. Možemo vidjeti po njihovim fizičkim razlikama da nije njegova biološka majka te da im ista dramatična situacija koja ih je spojila također onemogućuje da se odvoje jedan od drugoga. Ali ono što je funkcioniralo dok je bio dijete postalo je previše komplicirano i nemoguće sad kad je odrasla osoba. Njihova prošlost nije jasna, a film ju ni neće do kraja pojasniti i sve ispričati. Tako da sam, kako bi se uživio u ovu ulogu, morao izmisliti njegovu prošlost sam za sebe.
Baaba je također zaljubljen.
Da, zaljubljen je, ali toj ljubavnoj vezi nisu svi na isti način posvećeni. Baaba mora sazrjeti: mora putovati kako bi odrastao. A ovaj film je poput inicijacije u svijet odraslih: tijekom svojeg putovanja otvorit će mu se novi horizonti i susret će se s mnoštvom novih situacija i stvari. Osobno obožavam filmove u kojima likovi imaju priliku evoluirati i na kraju svojeg puta završiti na takvom mjestu da nam to ulijeva nadu u njihovu budućnost.
Vidite li sebe u Baabi?
Razumijem njegovu opsjednutost i fascinaciju Azijom. Njegova strast prema kung fuu i američkim filmovima utječe na to kako živi svojim životom. To je dirljivo i ova strana njegove osobnosti mi se sviđa. Ali mi smo zapravo vrlo različiti. Napustio sam rano svoj roditeljski dom, makar sam ostao dosta povezan sa svojim rodnim gradom i makar se ponekad s nostalgijom prisjećam mjesta gdje sam odrastao. Zato sam uživao glumiti tu Baabovu odanost mjestu iz kojeg potječe i kojeg teško napušta.
Kako Vam je bilo snimati u Miamiju?
Super je kad svojim prijateljima možeš reći – „snimam film u Miamiju!“ Rahid se isto tako osjećao jer je snimao komediju, što za njega nije uobičajeno. Našao sam se u neobičnom međuprostoru: živio sam u SAD-u, gdje samo snimao francuski film s Francuzima i nekolicinom američkih članova tima, i to sve na američkom setu! To mi je također dalo priliku da naučim kako američki set funkcionira na isti način kao i francuski.
Kako je bilo raditi s Luisom Guzmanom?
Dobra je i topla osoba, s odličnim smislom za humor. Zbog njegovih crta lica izgleda kao vrlo zatvorena osoba, izgleda pomalo prijeteće, a on to koristi kako bi se zabavio na račun drugih jer je zapravo vrlo otvorena i draga osoba. Odmah smo se zbližili. Voli improvizirati, a tijekom komičnih scena često smo slušali svoje instinkte. Čim smo završili sa čitanjem scenarija osjetio sam koliko je talentirani glumac: hrabar je, inovativan i brzo i lako se prilagođava. Sviđalo mi se to što nas je često znao iznenaditi tijekom snimanja. Bilo je pravo zadovoljstvo raditi s njime.
A s Biyounom?
I ona je isto sklona improvizacijama, prilagodljiva je i kreativna. Njezin stil glume i improvizacije su vrlo specifični, ali pronašli smo način kako dobro surađivati i odlično se zabavili. Imali smo isti pristup i nismo se htjeli neprestano preispitivati: ono što nas je zanimalo bilo je izbjeći objasniti gledateljima taj neobični odnos između majke i sina.
Što je bilo najteže?
Kaskaderski trikovi. Morao sam naučiti kung fu, koji nikad prije nisam trenirao. Ali fizički aspekt ove uloge me motivirao, a i na kraju je bilo zabavno jer je tim s kojim sam radio bio odličan. Kao da samo sami gradili Babelov toranj: na setu smo pričali engleski, francuski, španjolski, kineski…
Kako je Rachid Bouchareb režirao?
Komedija je za njega novi žanr, zbog čega nam je morao vjerovati (pogotovo Luisu i meni) jer imamo puno iskustva u tom žanru. Rachid je otvorenog uma, strpljiv je i spreman poslušati tuđe ideje. Nije nam davao puno uputa – dopuštao nam je eksperimentirati, ali, ako nije bio zadovoljan sa snimljenim, tražio je od nas da unesemo izmjene. Prilagođava se svakoj situaciji. Zna kako slušati i dopušta si da bude iznenađen, a osim toga zna kako dobiti što želi.
RAZGOVOR S
RACHIDOM BOUCHAREBOM (redatelj i producent)
Što Vas je potaknulo da snimite ovaj film?
Već dugo sam htio snimiti buddy komediju, ali donedavno nisam imao nikakvu ideju ili nešto konkretno na čemu bi temeljio priču i pretvorio u želju u stvarni projekt. Dok sam snimao jedan drugi film u SAD-u upoznao sam francuskog policajca u Los Angelesu koji mi je ispričao da u francuskim veleposlanstvima i konzulatima rade francuski policajci koji su zaduženi za praćenje francuskih kriminalaca. Također mi je detaljno opisao što njegov kolega u Miamiju radi: tamo je poslan kako bi nadgledao trgovinu narkotika između Južne Amerike, Floride, Francuske i Francuskih Antila. Tako je sve to počelo: pronašao sam svijet koji sam želio istražiti. Kako bi saznao više čitao sam izvještaje i novine te naučio kako nove rute u trgovini narkoticima idu kroz Afriku. Ta trgovina ide na ruku određenim osobama koje su bliske s onima na vlasti u cijeloj Africi, a rezultat je sličan onom što već godinama čitamo u novinama o Panami, Kolumbiji i ostalima zemljama Latinske Amerike.
Čini se kao da Vam je bilo zabavno jednostavno baciti ovog muškarca koji nikad nije napustio svoje susjedstvo u „vatru“, svijet koji se toliko razlikuje od onog što poznaje…
Baaba u Parizu radi u kineskom dijelu Bellevillea. Policajac je koji je naviknuo na određenu razinu slobode u svojem poslu: natjerava džepare po ulicama i u javnom prijevozu, nosi štogod mu se prohtije. U Miamiju, u francuskom konzulatu, odjednom se nađe u sasvim drugom svijetu; ovo je svijet diplomacije, administrativnih postupaka, pravila odijevanja koji su mu u potpunosti strani. Također mora poštovati procedure SAD-a, kao i prerogative američke policije: nema pravo nositi oružje, staviti osumnjičenika pod nadzor ili provaliti kroz vrata bez naloga.
Lik Ricarda – koji se zapravo ne razlikuje toliko od Baabe, makar to nije odmah vidljivo – vrlo je smiješan. Kako ste ga se uopće sjetili zamisliti?
Odlučio sam da će Ricardo biti kubanskog podrijetla kako bi se našao u situaciji sličnoj Baabi – odnosno, u vrlo snažnom i kompliciranom odnosu sa svojom majkom. Njihova prošlost, kulture i sličnosti između emocija i reakcija unutar obitelji bile su od velike važnosti. Luis Guzman je podrijetlom iz Puerta Rica, ali je u suštini Amerikanac, baš kao i njegov lik: ima duboko usađeno poštovanje prema disciplini i uspostavljenim pravilima. Smatra kako se načini na koje djeluju Amerikanci i Francuzi uvelike razlikuju i sukobljavaju jer se njihova gledanja na svijet vrlo razlikuju. Dao je nekoliko relevantnih sugestija kako bi naglasio komične aspekte tih sukoba koji zatim evoluiraju sve dok ih uzajamno razumijevanje i prijateljstvo ne nadiđu, kao i sve napetosti između tih likova.
Naravno, kao što ste rekli, ovaj film se temelji na modelu buddy filmova o partnerima poput LETHAL WEAPON i A PAIN IN THE... (1973.). Jesu li Vas oni nadahnuli?
SVI PUTEVI VODE U MIAMI je vjerojatno nešto između ta dva filma u kojima glume veliki glumci. Lino Ventura i Jacques Brel unose nešto suštinski francusko u A PAIN IN THE…, a Mel Gibson i Danny Glover pak unose vrlo američki senzibilitet u LETHAL WEPAON. Htio sam da Ricardo, koji je kubanskog podrijetla, predstavlja SAD, a Baaba Keita, crnac, predstavlja Francusku jer se uz njih svijet kreće prema naprijed. A kroz njih se moj film razlikuje od arhetipa ovog žanra. Nadam se da će gledatelji također uživati u mojim likovima isto toliko koliko su uživali u Brelu, Venturi, Melu Gibsonu i Dannyju Gloveru.
Dobro ste istaknuli komičnu stranu situacije, recimo, kad Babba u Miamiju vozi Renault Twingo.
Dok rade vani, naši diplomati voze se u francuskim automobilima – to je dio predstavljanja njihove države! Tako da je to što smo dali policajcu u Miamiju Twingo kao njegovo službeno vozilo i realistično i smiješno.
Ono što je sjajno je to da čak i kad nas film nasmijava, također obrađuje i ozbiljnije teme poput cinizma afričkih diktatora koji se obogaćuju nauštrb svojih sunarodnjaka…
Puno sam istraživao dok sam se pripremao za ovaj film: čitao sam izvještaje Interpola, gledao fotografije uništenih zrakoplova na tajnim pistama u Africi. Zapravo, iskoristili bi ih samo jednom, a zatim uništili! Isto se sad ponavlja u određenim dijelovima Afrike što smo vidjeli u Srednjoj i Južnoj Americi prije par godina, osim što je tamo sad puno teže krijumčariti drogu jer su snage zakona tamo pooštrili nadzor granica. Trgovina narkoticima u Africi, koju organiziraju ljudi koji se kreću u najvišim krugovima moći, predstavlja novo tržište za afričku mladež… tužna povijesna ironija leži u tome što sad postoji nova trgovina između Afrike, Europe i Amerike.
Ovo nije prvi put da ste snimali u SAD-u. što Vam se sviđa u načinu rada tamo?
Obično me odabir teme dovede u SAD. U filmu TWO MEN IN TOWN, čija radnja je tamo smještena, obrađujem teme imigracije, gradnje zida te Islama u SAD-u. To su pitanja s kojima sam upoznat jer su dio mojeg okoliša. Kad se maknem izvan svojeg uobičajenog kruga kao da mogu ponovno slobodno disati: to me oslobađa od onog što je iscrpljujuće u mojoj svakodnevici, a svako novo mjesto je prostor u kojem se obnavljam. Podizanje pitanja oko imigracije ili prelaska na Islam u SAD-u omogućilo mi je da istražim novi svijet. Ne želim samo snimati u Parizu, gdje sam se rodio. Ali u ovom filmu priča počinje u Parizu i to mi omogućuje da prikažem kinesku četvrt, Baabin odnos s njegovom djevojkom Lin, odnos s njegovom majkom te prijateljem kojeg glumi Franck Gastambide. To je također neka vrsta putovanja kroz mnoštvo lica, mnoštvo kultura…
Kako ste odabrali glumce? Kako ste došli na ideju da spojite Omara Syja i Luisa Guzmana?
U ovom filmu kao da imamo cijeli svijet. Budući da je i akcijski film i policijska komedija, tražili smo dvojac koji će biti i originalan i zanimljiv, za koji su, znao sam, Luis i Omar bili savršeni. Već sam snimio film s Luisom Guzmanom (TWO MEN IN TOWN) te sam pomislio da bi odlično odgovarao nekoj komediji. Nikad dosad nisam surađivao s Omarom Syjom, ali znao sam da je talentirani glumac i da ga želim vidjeti u dramatičnim ulogama. Za ovaj projekt sam imao sasvim različite, ali specifične ideje: spoj raznih kultura, Pariz kao multikulturalni grad, Baabina lutanja kroz Miami. Znao sam da počevši od tih ideja možemo zajedno razviti uistinu zanimljivu priču s intrigantnim temama. Upravo to se i dogodilo i ja sam imao sreću da svaki dan radim s Omarom jer je njegova gluma tako precizna.
Biyouna je odlična u ulozi posesivne majke.
Htio sam da Biyouna glumi Baabinu majku! Znao sam da će biti savršena u ulozi zaštitničke i prebrižne majke koja se miješa u život svojeg sina. Budući da su oduvijek živjeli zajedno, postali su nešto nalik „paru“ koji Baabina djevojka ne uspijeva razdvojiti. Baabina slabost je to što je dopustio svojoj majci da se umiješa i u njegov profesionalni život – ima vlastite ideje o sumnjivcima, zna kako pronaći dokaze – i taj odnos majke i sina pretvorio se u suradnju dvoje detektiva. Tako zapravo imam film sa dva partnerstva: Omara i Luisa te Omara i Biyoune.
Recite mi nešto o sporednim ulogama – u kojima nastupaju Franck Gastambide, Eriq Ebouaney, Julie Ferrier i Diem.
Proveo sam dosta vremena u potrazi za pravim glumcima. Znao sam da Julie Ferrier ima potrebnu energiju za svoju ulogu. Diem (koja glumi Lin), Franck Gastambide i Eriq Ebouaney su talentirani glumci koji uistinu utjelovljuju svoje likove jer su uspjeli pronaći odgovarajuću nijansu svoje glume.
Nije mi bilo teško pronaći glumce s druge strane Atlantika jer sam već surađivao s casting direktorima i američkim glumcima.
Kako je bilo snimati u Miamiju?
Već sam snimio pet filmova u SAD-u. Vrlo je važno pripremati se prijevremeno: postoje pravila i ograničenja koja se moraju poštovati, recimo, potrebno je pažljivo upravljati odnosom sa sindikatima. Ali znam na što sve moram paziti, a Amerikanci s kojima sam prethodno surađivao uvijek su bili od velike pomoći.
Kakav je Vaš pristup režiji?
Temeljito sam pripremio knjigu snimanja za akcijske scene, ali kod svoje prve komedije nisam se htio previše vezati s unaprijed određenim scenama. Nisam odredio ni brzinu snimanja niti broj kadrova po sceni: odlučio sam se za spontanost i iskrenost. Također sam se odlučio za glumce slušajući svoje instinkte. Bilo mi je važno kakva će biti dinamika između njih, hoće li uživati dok glume zajedno: to je ono što se trebalo vidjeti na samom ekranu. Moj cilj je bio da gledatelji uživaju u lutanju zajedno s Omarom, da se užive u njegovo putovanje, to je izvor mojeg zadovoljstva.
A kakva je glazba u filmu?
Film je pun afričke, kubanske i južnoameričke glazbe. Radio sam s Éricom Neveuxom, s kojim sam surađivao već nekoliko puta i zajedno smo nekoliko mjeseci unaprijed raspravljali o tome kakva glazba bi mogla odgovarati radnji i slagati se s ostalim glazbenim žanrovima. Istraživali smo niz različitih mogućnosti, a na kraju smo bili vrlo zadovoljni rezultatom.
|
